|
Te 1951. g. imao sam i kolege, većinom petnaest godina starosti, a
bilo je nešto i starijh - godinu, dvije od većine nâs. Zaključujete,
rođen sam 1936. godine. Gimnazija se 1951. g. nalazila, gdje smo je
i posjećivali svakodnevno, u Supilovoj ulici, treća zgrada lijevo
prema crkvi, kraj kuće Jegetovih koja je na čošku ulice
Supilova-Sajmišna, prema Radničkom domu.
Te 1951/52. dobili smo i novog direktora škole. Do tada je više od
dvadeset godina direktor bio pokojni prof. Ličan, super čovjek i
pedagog, no zbog starosnih godina morao je ići u mirovinu (penziju).
No, ništa manje drag i poštovan došao je, postavljen na mjesto novog
direktora Gimnazije, drug (tako se je tada oslovljavalo) Mirko
Vukelić. Pravi Ličanin (rodom negdje blizu Gospića), visok oko 2
m, krupan i glasan, ali tankih nogu, uvijek (i ljeti i zimi)
obuvenih u visoke čizme braun kože koje su se vezale s prednje
strane od dna nogu do ispod koljena. Osim te karakteristike imao je
malo „okser“ noge. Prava karikatura, ali bio je jako simpatičan i
drag.
Uvijek u ophođenju s đacima, nazivao bi ih: „E, moj dilbere!“
(dilber = turcizam, koji znači: onaj koji osvaja srce, lijep,
krasan, mio, dražestan, drag, ljubimac, miljenik).
Profesor Vukelić bio je biolog – taj predmet smo slušali kod
njega. Veliko saznanja smo naučili od njega. Bio je i strastveni
lovac.
Jednog je dana (ne mogu se sjetiti datuma) došao u naš razred, u
pauzi dva sata i rekao: „Dilberi moji, trebam vas bar petoricu
dobrovoljaca. Nešto bi trebali iz ovog našeg podruma iznijeti van i
odvesti na željezničku stanicu da se otpremi u Zagreb. I još nešto,
trebala bi nam mala kolica za to što imamo prevest na željezničku
stanicu.“
Ja sam rekao: „Profesore, direktore, ja ću kod svog susjeda
(Belušić) posuditi ručna kolica!“ I za čas sam ja došao s
kolicima pred školu.
Dok sam ja došao s kolicima, dečki iz našeg razreda (pokojni Borko
Ličan, Zlatko Crnković – veliki hrvatski glumac, pokojni Alojz Crnić
– glavni urednik knjige „Gorski kotar“ (1981.) i Dubravko Majnarić –
sin vlasnika hotela „Tomislav“ – današnjeg hotela „Risnjak“) iznjeli
su već iz podruma (gdje su bila drva za loženje), veliku brončanu
bistu Cezara. Bog i bogme, bila je teška! Lijepe zelene boje!
Oksidirala je! Nikad prije, a ni kasnije nisam vidio tako nešto –
fantastično!
Supilova ulica tada nije bila asfaltirana, popločena je bila cijelom
svojom dužinom, od početka današnjeg Vučnika do ispod crkve, blizu
Potoka. No, nas smo petorica, drndajući po toj Supilovoj ulici,
položenoj granitnim kockama, ipak na jedvite jade dovukli „Cezara“
na željezničku stanicu.
No vrag nije odnio šalu, bar koliko se nas tiče! Tada je bilo
vrijeme omladinskih akcija, mjesec ili dva dana širom bivše
„Jugovine“, za vrijeme ferija, bile su angažirane omladinske radne
akcije. Primjerice, moja sadašnja supruga išla je jedan razred
gimnazije ispred mene. Ona i kolege iz razreda bili su negdje (ne
znam točno) oko Županje ili Gradišta na izgradnji autoputa.
Eh, nas nije pozvalo na autoput nego smo ostali doma. Ali to
„ferije“, umjesto autoputa, morali smo odraditi tu u Delnicama. A
kako? Pa, najprije smo na željezničkoj stanici iz vagona
istovarivali ciglu i tovarili je na konjska kola ravnog dna da bi je
na mjestu današnje zgrade Gimnazije istovarivali. I tako nekoliko
puta na dan do oko 16.00 h kada smo išli kući!
Znajte, tada tih godina, nije bilo rukavica, pa su nam, od grube
cigle, jagodice na prstima, tj. svu kožu, ama baš do krvi, na
prstima odnesle. Svaki dan, sjećam se dobro, ljepili bismo si svi,
na vrhovima prstiju, nekakve trake. Ali, svejedno je, iz dana u dan,
bolilo. A to mjesto izgradnje nove zgrade Gimnazije izmislio je;
tada se zvao kotar (kasnije općina Delnice), zajedno s
„drugovima“; naš dragi „Dilber“.
Mi kolege, koji smo imali posla s „Cezarom“, smo već na bistu i
zaboravili. Prošlo je godinu dana, kad jednog dana u razred, usred
predavanja, upada naš direktor (sad smo ga već svi u školi zvali
Dilber) i kaže: „Ajde, oni moji dilberi opet po kolica i na
željezničku stanicu, pa ćete nešto prevesti na mjesto gdje se gradi
Lovački dom.“
Da, već sam spomenuo da je naš direktor „Dilber“ bio
strastveni lovac. Normalno, da je, s obzirom na svoje stručne
kvalifikacije (profesor biologije) i organizacijske sposobnosti, bio
izabran za predsjednika LD „Tetrijeb“ Delnice koje je tada brojilo
110 aktivnih članova.
Kao tako aktivan i sposoban pokrenuo je on i izgradnju Lovačkog
doma. I to kakvog! Tôg, koji i danas stoji kakav je bio zamišljen.
Ali bez novaca ili dotacija – već sve na dobrovoljnom radu. Istina
je živa, garantiram!
I, eto ti Vraže, ili bolje reći Bože, direktor „Dilber“
pokrenuo je akciju izgradnje Lovačkog doma (koji se i sada šepiri na
istom mjestu Japlenškog vrha)!
Na naša dva razreda gimnazije (jedan iza nas) 1952., 1953. godine
(ferije), platili smo ceh plus - izgradnju (završna faza gradnje
Gimnazije) - rintali smo cijele ferije.
Na Lovačkom domu posluživali smo zidare s klesanim kamenjem,
ciglama, pijeskom, miješali mort, itd. A nas četiri ili pet „dilbera“
poslalo nas je (opet) na željezničku stanicu po nekakav paket –
tovar! Sjećam se dobro, direktor „Dilber“ mi je dao Tovarni
list koji moram predati čovjeku zaduženom u Tovarnom skladištu da
podignemo famozni paket. Kad evo ti vraga, to je bila prava velika
kištra zbijena sa svih strana s nekakvim letvama. Jedva smo je nas
četvorica dogurali do ruba manipulativnog prostora i nekako
prevrnuli na ručna kolica.
A zatim smo, jedva jedvice – nije bilo tada asfalta nego goli kamen
– makadam, dogurali i kolica, i to čudo u drvenoj kištri (kutiji),
na lice mjesta.
Tu nas je dočekao, okružen s nekoliko zidara, koji su zidali
stranice Lovačkog doma, naš direktor „Dilber“. Odmah je
rekao: – „E, bravo, lijepi moji dilberi, sad ćete pomalo i
pažljivo otvoriti tu kištricu“. A vraga je bila mala! No, mi smo
morali tada šutiti, a nikako ne prigovarati.
Nakon kapitulacije Italije 1943. (8. rujna), netko je tu bistu
Cezara spremio u podrum tadašnje Osnovne (pučke) škole. Drva su ga
iz godine u godinu zatrpavala. Za bistu Cezara nitko živ nije znao.
Sve dok je jednog dana nije pronašao naš Dilber-direktor.
Profesor Vukelić („Dilber“) imao je u Zagrebu svog kolegu
kipara (isto Ličanina) kojem je poslao bistu Cezara da ju pretopi i
od nje napravi, izlije srnjaka koji je još i danas na mjestu uz
Lovački dom – gdje ga je, naš, sada pokojni, Dilber-direktor,
zamislio! Te iste godine sadašnja zgrada Lovačkog doma bila je u
jesen i završena.
Lovački dom financirali su, i fizički svakodnevno (posebno subotom i
nedjeljom) članovi LD „Tetrijeb“ Delnice, gradili i izgradili!
U njemu je u dva navrata po ½ dana boravio i tadašnji predsjednik
Tito sa svojom pratnjom. To je bilo prvi put. Drugi puta, s Plavim
vlakom, došao je i pokojni car Haile Selassie – car Etiopije, u
pratnji Tita, no o tome jednom drugom prilikom....
U pero nam kazivao, dne 25. IX 2009.
g. Željko Gjukić, dipl. ing.
|